„...ali srce ne dam nikome, pa to je sve što imam...“ – zavapi ženskadija u trenucima očajne potrage za smislom. Mnoge su to rekle, i mnogi, i žene i muškarci, neki u trenucima očaja, neki u trenucima prosvjetljivanja. Različiti su motivi koji čovjeka natjeraju da to kaže....

A dok smo bili djeca jednostavno bi pokupili svoje igračke i otišli doma. Kad smo odrasli počeli smo sanjariti i koristiti perfidnije metode napuštanja igre.

Sutradan, dijete zaboravi jučer, i ponovo se složi ekipica za igru, možda nova, možda stara...

A odrasli su mazohisti koji briju na svoj ponos i zidine oko sebe te im je milije smišljati floskule i pompozne riječi nego živjeti.

Doista, što znači 'dati srce'? Koja je fora u srcu? Kao fizički organ je najbitnije, omogućava život. Kao jedan od centara psihičkih energija nije previše važan u odnosu na više centre.

Ali kad kažemo 'ja' polažemo ruku na grudi, kada upiremo u drugoga prstom upiremo upravo u grudi. Dakle, polusvjesno čovjek zna da je srce sinonim za 'ja', za dušu, za ono što jesmo.

A znate li uopće tko ste? „Ta to je sve što imam...“ – reče čovjek, a Bog stisne tipku off i to više čovjek nema. Pa-pa srce moje...dakle, to nije naše, to što zovemo srce ne možemo svojatati jer dušu smo dobili u zalog, kao neki kapital kojeg treba oploditi. Samo Postojanje je ulagač koji je uložio u našu malenkost. A taj 'ja' tek je maglovita percepcija zbilje u pojedinoj osobi.

Srce je druga riječ za percepciju vlastite egzistencije, vlastitog postojanja i života. A 'dati srce' znači usmjeriti svoj život, dati mu smisao, ostvariti Dharmu.

Budući da je 'ja' percepcija života Apsoluta u pojedinoj osobi u mjeri u kojoj Ga može pojmiti, jasno je da će ta percepcija uvjetovati nužno i drugu stranu, onu vanjsku. Jer, i samo Postojanje u sebi sadrži dvije strane: onu transcendentu i unutarnju, i onu emanentnu i vanjsku. Postojanje je igra između ova dva pola, to je narav postojanja, to je Dharmakaya budizma, stanje svijesti u kojoj su Nirvana i Samsara jedno te isto.

A upravo pročišćenjem srca, čakre zvana anahata dolazi do ovog uvida. Isus kaže da nema veće ljubavi nego kad netko položi život za svojeg bližnjeg. To davanje života ima jako širok spektar značenja i mnogi su nadobudni kršćanski sveci suicidalno bježali iz ovoga svijeta u ralje smrti pod krinkom ove izjave. Međutim, mnogo je teže živjeti za drugoga, posvetiti se drugoj osobi, sebe otkrivati u njoj, zajedno rasti i živjeti Postojanje. Jer narav Postojanja je neprestani rast koji se jedino može ostvariti kroz odnos s drugom osobom.

Stoga 'dati srce' je otrcana fraza koju malo tko razumije i zato je došla na zao glas, baš poput ljubavi. To nije bojni poklik voljenih i nevoljenih nego je to orijentacija života. Dati nekome srce ne uvjetuje povrat davanoga kada se kao reakcija javlja „ma ne dam ja srce nikome, kad ga tako gaze“, nego je to predanje jednoj osobi ma što god ona ili on rekli, makar sami na kraju završili i na križu života.

Davanjem srca nećete izgubiti ono što imate, nego ćete dobiti ono što niste ni sanjali da možete imati.

...a možda se toga ljudi i boje....

Jer, lakše je lajati na Mjesec nego poletjeti nebom....