utorak, studeni 24, 2009
Sve je počelo negdje u listopadu kada sam shvatio da umjesto moljenih krušaka dobivam jabuke, ili obratno, nije bitno. Tražiš od Postojanja, Boga, koga li već, nešto i onda dobiješ nešto sasvim drugo. Pa sam se uhvatio u koštac s Bogom i shvatio da se hrvam sam sa sobom, sa svojim demonima. Bolno je nešto znati a nadati se iluziji. Kao čovjek na pragu odraslih koji shvaća kako je u djetinjstvu bezbrižno živio. Zna da je to bilo privremeno razdoblje i da sada mora sam kročiti stazom dalje. A tate i mame nema da te podignu, da ti pomognu. U tmini sobe plačeš a znaš da su suze uzalud. „Ti si odrastao!“-govori neki glas u tišini mraka-„nema tate niti mame, hajde, budi svoj!“
Ista ta scena samo što sam imao posla s velikim Tatom ili Mamom, kako god Ga zvali. Jednim dijelom sebe znao sam da Ga nema u onom pakovanju u kakvom su mi Ga servirali cijeli život, a opet se nadao da imam lažnu spoznaju, jer lakše je živjeti kad je Tata s tobom. Međutim, na pragu odrastanja, na pragu novog početka, morao sam dalje sam, Tate nema. Ali koga ima, tko je taj glas koji me vodio i koji me savjetovao. Hm, zasigurno netko Veliki, kako bi svako dijete reklo za odraslog, Netko kome sam se potajice divio a sada nisam imao petlje da budem s Njim u društvu, posve odgovoran za svoj život, i kreator svoje stvarnosti. No, prešao sam svoj osobni Rubikon.
I baš u to vrijeme, polovicom ovog mjeseca događala se smjena Daša, vladajućih kozmičkih principa u meni. Rahu, onaj koji žudi, koji snuje, ustupao je mjesto Jupiteru, vođi, sreći, učitelju, znalcu...A baš tada saznah da nosim kletvu samog tog Jupitera, u indijskoj astrologiji poznatoj kao Guruova kletva. I rekli su mi znalci da sam valjda u prošlom životu uvrijedio nekog svećenika, neki autoritet, dijete...i da ću sada snositi posljedice svojih djela, da neću imati sreće itd....Prilično crna prognoza!
No, ja se ne mirim s površnim tumačenjem i mistifikacijama i na to sve gledam jungovski, u duhu psihoanalize Carla Gustava Junga. I mogu vam reći da su mi se jučer otvorile oči u pogledu nekih stvari. No, prije toga, u sam osviti nove Dashe pobrah neki blaži oblik H1N1 s kojim završavam priču ovih dana. Baš me snašlo...
Dakle, kakva me to kletva snašla? Kakvo prokletstvo?
Taj moj Jupiter je pod utjecajem Saturna i Rahua, Saturna koji nosi princip trajnosti i vrijednosti, onoga što je u vremenu stalno, ono što sama mijena jest, i Rahua, žudnje i snova. Prokletstvo u ovom smislu nije pojam koji označava proklinjanje nego težinu te konstelacije, težinu i breme nekih elemenata u mojoj svijesti. Da to slikovito prikažem; prokletstvo roditelja je u tome što nikad neće biti zadovoljan i sretan svojom djecom ukoliko će sebe projicirati kroz njih, ukoliko će očekivati da djeca budu kao roditelji. Princip koji stoji iza toga jest da onaj Drugi ne može biti kao ja, i uzaludno je gajiti želje i snove da je to moguće. Moj Jupiter u četvrtoj kući mi daje nasljedstvo majke koja je od mene tražila maltene perfekcionizam, i što god bih učinio nikad ne bih dobro učinio. Isti taj obrazac uvukao mi se u podsvjest, i sve to ja očekujem od okoline, od Drugog: tražim da razumiju što pišem i govorim, tražim da se moja ljubav prihvati, da se moja svijest percipira, ali sve to činim iz svoje pozicije i uvijek bivam osujećen. Bez obzira što ja mislio sam o sebi, Drugi te neće nikad shvatiti, a inzistiranje na tome vodi čovjeka u propast. To je ta kletva-da ću biti nesretan ako budem tražio pogled s kojim ja gledam svijet. Treba preorijentirati energije – nemaš borajski koga niti što podučavati, ne očekuj ništa, ne gledaj s visina nego se spusti niz padinu obogaćen iskustvom visine. A znao sam kritizirati i popovati, osokoljen kao u križarskom svetom pohodu na laž pod stijegom istine. Jesam li nekad uvrijedio nekog učitelja? Vjerovatno jesam, jer sam do sada iskusio svu težinu te pozicije-igrao sam jednu rolu kao učitelj i trpio sve uvrede izvana: od neshvaćanja do klasičnog vrijeđanja.
I sada u epilogu svega zbrajam konte. Proći će još neko vrijeme da sredim dojmove i počnem konačno živjeti...
četvrtak, studeni 5, 2009
„Nema ništa jadnije za vidjeti nego mladoga čovjeka bez osmjeha na licu.“-rekla mi je jedna starija kolegica neki dan na poslu. Potom, jučer, došao je u moj odjel kolega s kojim sam radio dvije i po godine, i kaže mi da sam se, u zadnjih par mjeseci, promijenio, da sam jako ozbiljan, da više nisam nasmijan i vedar kao nekad. A kap koja je prelila čašu je bila jutros, ljudi iz mog odjela, kolege s kojima dijelim svaki radni dan, kažu mi da se razvedrim, da se malo nasmijem, jer da ću ovakav brzo otići u tri krasne.
Malo sam se zamislio, hm, da malo, jako!
Jer sjetih se što mi je prije par godina, jedan, tada sedmogodišnji dječak rekao:
„Sinki, ti si uvijek isti i uvijek se smiješ, i zato te volim!“
Eh, da, još sam uvijek isti, ali bez osmijeha. Ne znam što je uzrok tome, ali u sebi se osjećam umorno od života, ponekad me i crne misle more, da završim ovaj život i počnem negdje, na nekom drugom svijetu ispočetka. Da resetiram sve ovo oko sebe i da nestanem. Ne muče me toliko problemi koje, Bože moj, svi mi imamo, koliko pojava jedne opće apatije u meni, bezvoljnosti i gubitak ambicija. Gubim vjeru u ljude, s bogom sam se odavno pozdravio, jer ako sam išta u ovom životu naučio to je činjenica da ti nitko neće pomoći ako si sam ne pomogneš. I onda kada nešto postignem u sebi, kada nešto otkrijem i prepoznam, želim to podijeliti s drugima, drugima pomoći, nailazim na nož, na pljuvanje, na neshvaćanje. To je druga činjenica koju sam naučio, žali bože ikoga išta učiti, ikome išta pričati, jer svi vrte svoje filmove i draži su im jadovi nego sreća. Jednostavno sam digao ruke od svijeta, i u meni se sada miješaju razni osjećaji koje promatram. Ne znam se postaviti spram njih, što da radim u svijetu bez iluzija, samo sam stranac, kako kaže Albert Camus. Doveden na rub litice prepuštam se zvijeri koja želi na me skočiti-ponor ili ralje zvijeri, koja je razlika, ionako sve je san.
utorak, listopad 6, 2009
Jučer je bio Svjetski dan učitelja a danas sam se na žalost uvjerio kako mnogi od njih nečasno koriste svoju profesiju i zlorabe svoj položaj ucjenjujući djecu. O čemu se radi?
Znate kolika je frka bila oko nabavke udžbenika, koliko se tu interesila uključilo, od izdavača, ministarstva, pa sve do najnižih u lancu-učitelja koji bi htjeli ugrabiti svoj dio kolača. Roditelji su se kako tako snašli, djeca isto, koriste stare udžbenike i stari materijal. Da sad ne govorimo da se danas sve može organizirati i preko on line usluga, od učenja, do nabavke literature u pdf formatu i slično. Ali kako bi onda tu zarađivale interesne skupine?
I dobro, snađu se roditelji, snađu se djeca, a kad u školi šok: razrednica kaže jedno-nema problema, možete koristiti to što ste nabavili, dok istovremeno predmetni nastavnici vode svoje male lobije, svoje interese grabe i pod mus, na gotovs, daju djeci nekakve papire gdje moraju zaokružiti da nabavljaju te i te knjige po toj i toj cijeni. Plativo isključivo gotovinom! Molim lijepo! I sad dijete dođe kući s računom od 500-600kn pa ti mama-tata plati. Od kuda i kako? A da se ideš boriti za svoja prava i pravo djece, tko će dobiti po nosu? Dijete, naravno, može biti Einstein, ali dobre ocjene neće vidjeti. To je prosvjetarski reket-mafija-banda koja od časnog zanimanja radi degradaciju i omalovažava ga.
A da apsurd bude veći sve se ovo događa u Vukovaru-gradu koji kao da nije dosta napaćen, čiji stanovnici kao da su stanovnici Rovinja i imaju love i rade svi, kao da nemaju problema kako uopće preživjeti.
Koje li su to sitne duše, koje li su to ljudske gnjide, egocentrici, stoka sitnog zuba, ma nema uvrede koju sada ne bih rekao i kojom bih išta lagao.
A toga ima i u drugim sredinama, garant. Problem ove države nisu veliki lopovi tamo gore, nego ovi jadni i bijedni lopovi, sitne duše, kojih ima najviše, običan čovjek je zlo kada dođe u posjed ono malo vlasti da može ucjenjivati i svoje interese utjerivati.
Izdavači, učitelji, gradonačelnici i ministri sramite se, zar tako učite mladost Hrvatske, zar tako učite buduća pokoljenja, da od malih nogu nauče s kim imaju posla i u kakvom društvu žive.
Ne volim generalizirati, ali učiteljsko poštenje sada izlazi na vidjelo. Plaće koje imaju, imaju i previše, jer im nije mjesto na poslu nego na stupu srama.
Sramite se, počistite u svojim redovima pa onda tražite od društva nešto zauzvrat!
četvrtak, listopad 1, 2009
Pitam se, je li ikome Bog pomogao kako je to netko tražio! Ja sam osobno imao trenutaka pozitivnog odgovora na ovo pitanje ali i negativnih. Kad bolje razmislim o onoj narodnoj: Pomozi si sam, pa će ti i Bog pomoći, dolazim do možebitnog zaključka da je u tim trenucima kada mi je kao Bog pomogao dolazilo do oslobađanja nekih mojih potencijala da riješim neku situaciju. Onaj drugi slučaj, kada sam molio Boga za nešto, uvijek su mi stizale jabuke umjesto krušaka, pa sam se tako morao zadovoljiti time što sam dobio. Ali ja to nisam želio, i uvijek bi bila Božja volja. Ako je uvijek i uvijek njegova volja, koji smo mi tu faktori u igri? Marionete u nekoj božjoj igri? Shodno toj misli Bogu mogu samo srednji prst pokazati. Baš me zanima je li Bog ikome udovoljio molitvama, je li riješio pitanje bolesti, gladnog djeteta, ili nepravde u svijetu?
Naravno, bit će tu odgovor da je to neka viša pravda, viši smisao, kojeg mi ne razumijemo, i da svakom dolazi sve po zasluzi. Ali, zar nije Isus rekao da su nedaće na ovom svijetu iz razloga da se očituje slava Božja, kroz djela ljudi koji čine pozitivne iskorake u ovom svijetu? Ali, opet, gdje je tu Bog-meni pomaže dobar čovjek a ne Bog?
Postoji jedno vjerovanje da je Bog samo ideal čovjeka, Princip kojim trebamo težiti, kao što ekipa iz druge lige teži prvoj ligi. I tada se ekipa razvija, kupuje igrače, radi na sebi, da bi zaslužila svojom kvalitetom plasman u viši rang. Tako je i s čovjekom, sva patnja i nedaće su samo evolucijski odgovori na naše htijenje da se razvijamo ka nekom idealu. No, to je jedan znanstveni odgovor i u stvari ateističan.
Mene zanima danas teizam-može li se Boga uopće smatrati nekom vrstom prijatelja koji nam doista pomaže, ne na način da nam daje kruške umjesto jabuka, nego da doista odgovori na naše molbe?
Možda ona 'kvaka 22' leži u nama? Možda ne znamo pravi pin za pristup Bogu, ne znamo broj moba našeg prijatelja? A kada nam pomogne, kako možemo znati je li to vrag udovoljio željama ega, ili doista Bog pomaže?
Je li Bog osoba ili načelo?
Ne želim davati odgovor iako nekako leži u meni, ne želim ga davati jer ga još nisam formulirao, a sve se veže na jednu od prethodnih mojih dilema o zlu kao egzistencijalnom pitanu. Možda sam u nekoj vrsti duhovne metamorfoze...
Što vi mislite po tom pitanju?